Važnost uvođenja tema iz područja ljudskih prava i sloboda u obrazovni sustav prvi prepoznaje UNESCO, organizacija Ujedinjenih naroda za razvoj obrazovanja, znanosti i kulture, sredinom dvadesetog stoljeća. Iskazani stavovi temelje se na razumijevanju činjenice da održanje svjetskog mira ne ovisi samo o državama i njihovim vladama, već i o pojedincima koji su spremni usvojiti osnovna demokratska načela: poštivanje ljudskih prava i sloboda, pravde, solidarnosti te kulture mira i nenasilja. Na regionalnoj razini Vijeće Europe također prepoznaje važnost obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo te se u nekoliko preporuka Vijeća ističe važnost tog segmenta obrazovanja odnosno, potiču se zemlje članice da u svoje obrazovne sustave ugrade teme koje će pridonijeti uklanjanju svih oblika diskriminacije i nesnošljivosti, većem razumijevanju i poštivanju kulturnih razlika kao i razvoju vještina i znanja potrebnih za aktivno sudjelovanje u demokratskom društvu. Vijeće Europe pokrenulo je projekt Obrazovanje za demokratsko građanstvo 1997. godine. Program je zamišljen kao multidisciplinaran i kroskurikularni (ugrađuje se i obrađuje u kurikulumima različitih predmeta), a pritom se naglasak stavlja na korištenje novih tehnologija, iskustveno učenje, kombiniranje različitih metoda, veću učeničku participaciju, usvajanje kompetencija, suradnju s organizacijama civilnog društva.
Hrvatski Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava izrađuje se od 1996. godine kao dio aktivnosti u sklopu UN-ovog Desetljeća obrazovanja za ljudska prava (1995-2004). U sklopu Nacionalnog programa osmišljena su četiri programa za predškolsku djecu, zatim za učenike nižih i viših razreda osnovne škole te za srednjoškolce. Nešto kasnije dovršena su još dva programa: obrazovanje odraslih za ljudska prava 2001. i obrazovanje putem medija 2003. godine.
Nažalost, praksa pokazuje kako u Hrvatskoj još uvijek nema ozbiljne i sustavne edukacije o ljudskim pravima u školama i na fakultetima, bez obzira na postojeći Nacionalni program obrazovanja za ljudska prava, kao i na već proteklo UN-ovo Desetljeće obrazovanja za ljudska prava, te na Bečku deklaraciju iz 1993. (u kojoj se pozivaju svi društveni akteri da povećaju svoje napore u osmišljavanju, organizaciji i provedbi formalnih i neformalnih programa obrazovanju za ljudska prava). Još uvijek se najčešće događa da provedba programa ovisi tek o entuzijazmu i dobroj volji pojedinih nastavnika i profesora ili o otvorenosti i spremnosti pojedinih škola na suradnju s organizacijama civilnog društva koje provode brojne edukativne projekte vezane uz zaštitu ljudskih prava i sloboda, nenasilnu komunikaciju, promicanje kulture mira i slično.